Park Maksimir: Duša i pluća istočnog dijela Zagreba

Nastao na krajnjim južnim obroncima Medvednice krajem 18. i početkom 19. stoljeća, park Maksimir je prvi javni park u jugoistočnoj Europi, ali i jedan od prvih u svijetu. Značajan je bio i po tome što su, u ta vremena Austrougarske Monarhije, mnogi parkovi bili samo privatni, te nedostupni javnosti.

Poznata nam je informacija da je osnivač parka bio zagrebački biskup Maksimilijan pl. Vrhovac, koji je, kada je postao zagrebački biskup, odlučio da na mjestu stare biskupske šume građanima grada podari park za odmor i rekreaciju, čemu i danas pretežito služi.

Park je 1839. godine uređen u engleskom pejzažnom stilu, čije je elemente zadržao do današnjeg dana, a tome je zaslužan biskup Aleksandar Alagović. Alagović je izveo malo radova na uređenju Maksimira, te u istom tonu nastavlja nadbiskup Juraj Haulik, koji se smatra kranjim tvorcem i oblikovateljem parka.

Haulik je za igradnju parka angažirao skupinu austrijskih umjetnika koji su iza sebe imali uređene carske perivoje u Laxenburgu, Schonbrunnu i Hetzendorfu.

Jedna od bitnih karika uređivanja parka Maksimira je Franz Schucht, koji je projektirao paviljone i ostale građevine u parku. Zahavaljujući njemu, u parku su podignuti paviljon Kišobran (danas Mogila), paviljon Bellevue, Pučki hram (na mjestu današnje kapelice sv. Jurja, koja je sagrađena 1863. godine), paviljon Glorieta, poznati paviljon Jeka (do danas jedini sačuvani paviljon u parku, sagrađen 1840. godine), Ribarsku, Mirnu i Brezovu kolibu, Švicarsku kuću (1842.), Vratarevu kuću (1847.), Gostionicu (danas restoran, sagrađen oko 1860. godine), te zasigurno najpoznatiju maksimirsku građevinu – vidikovac sagrađen 1843. godine.

1839. godine, u čast nadbiskupa Haulika, perivoj je privremeno nazvan u Jurjaves, a nakon njegove smrti (1869. godine) parku je vraćen današnji naziv – Maksimir.

Maksimir je, zakonima o zaštiti prirode i o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture i kulturnog dobra.

Prvo, drugo, treće, četvrto, peto jezero – sve ljepše od ljepšeg. Zvuk ptica, biciklista, trkača, lavež razigranih pasa, ponekad i glazbe, mirisi prirode, prekrasni pejzaži, sve su to elementi koji maksimalno opuštaju i regeneriraju naša tijela dok se spremamo za nove poslovne pothvate.

Zagrebačka bogastva su i u njegovim parkovima – Zrinjevcu, Ribnjaku, Bundeku, nešto manjem Krešimircu, i tako dalje. Gradovi su beton i sive zgrade, a ovakvi zeleni parkovi mu podižu puls i vraćaju onu prekrasnu boju u lice, zbog čega ih još više trebamo cijeniti i čuvati. Dok do Medvednice trebamo malo duže protegnuti noge, više biciklirati, voziti auto, parkovi su tu, kraj nas, te nam svakodnevno omogućuju da se resetiramo od svakodnevnih obaveza i strke.

Svaki od navedenih parkova ima svoje prednosti. Zrinjevac i Ribnjak su prekrasne zelene oaze u samom centru grada, Bundek ima svoju plažu, Krešimirac je pravi mali kvartovski park koji izgleda čarobno, a Maksimir… Maksimir je, kako bi mogli reći – šef. U Maksimiru se možete izgubiti u zelenilu, biti u pravoj šumi, što je zbilja genijalno za jedan veliki grad poput Zagreba.

Bio bi grijeh propustiti reći da sva četiri godišnja doba oblikuju Maksimir na svoj način, zbog čega možemo reći da godišnje vidimo četiri Maksimirska lica. Bila to hladna i snježna zima, šareno proljeće, vruće ljeto ili prekrasna žuto-smeđa jesen. U svakom trenutku – čarolija je tu.

Fotografije: licegrada.media