Ozračje minulih vremena na području gradske četvrti Maksimir i danas se može osjetiti na prostorima najljepšega zagrebačkog parka istoga imena ili, pak, u Remetama, starom naselju na obroncima Medvednice. Baš po tim lokalitetima ova se raznolika i zanimljiva četvrt pročula mnogo dalje od Zagreba i njegove okolice i znatno prije no što je postala sastavnim dijelom užega gradskog područja.
Poznati zagrebački pisac Zvonimir Milčec, inače remetski župljanin, piše: “Više od sedamsto godina stara je crkva Majke Božje Remetske, a nekoć je bila najveće svetište sjeverne Hrvatske veće i značajnije od Marije Bistrice. Nadaleko je poznata i po tradicionalnim proštenjima za Uskrs, Veliku i Malu Gospu, s licitarima i kramarima s varljivim gvircom i sočnim šinderbatima. Remete se spominju u cjelokupnoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, a posebno u posljednja dva stoljeća, gdje Remete možemo naći u opisima Krčelića, Tituša Brezovačkog, Kukuljevića, Gaja, Šenoe, Matoša, Zagorke, Krleže i Lojzeka Majera, pa do današnjih suvremenika.”
Istraživači prošlosti Remeta izvješćuju o tome da je nastanak toga naselja, smještenog oko pet kilometara sjeveroistočno od samog središta Zagreba, vezan uz osnutak Pavlinskog samostana u predjelu lijepoga Kratkog dola, oko polovice 13. stoljeća. Ime potječe od srednjevjekovne latinske riječi eremita (pustinjak) kojom su se nazivali pripadnici reda Sv. Pavla pustinjaka, osnivači samostana.
Remetska gotička crkva Sv. Marije barokizirana je u 18. stoljeću. Nakon potresa 1880., tijekom restauracije crkve, uništeni su grobovi hrvatskih feudalaca koji su tu bili pokopani: Pavla Zrinskog, Ivana Česmičkog, bana Ivana Torkvata Karlovića i Gašpara Alapića. U crkvi se nalaze ostaci fresaka iz 18. st. i niz zavjetnih slika, te drvena gotička Bogorodica iz 15. stoljeća.
Nakon dokinuća Pavlinskog reda 1786., barokizirani remetski samostan postao je sjedištem tamošnje župe. Danas je to samostan Karmelićana.
Pučka škola u Remetama, smještena u Župnom uredu, osnovana je 1859., a deset godina kasnije dobila je i vlastitu zgradu.
Žitelji Remeta od početka 20. stoljeća organizirano njeguju bogatu kulturnu tradiciju svoga kraja. Već 1908. osnovali su Pjevačko društvo “Podgorec”, a 1920. Hrvatsko seljačko pjevačko društvo “Frankopan” Remete – Bukovac.
Godine 1787. tada novoimenovani zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec odlučio je da se prostrana hrastova šuma na biskupskom posjedu istočno od Zagreba preuredi u veliki park.
Vrhovec je, davši prokrčiti glavnu aleju od ulaza u park do vidikovca na brežuljku, počeo i ostvarivati svoju zamisao, čime je utemeljio najveći i najljepši park u jugoistočnoj Europi. Ime parka Maksimir spominje se već 1791., a park je za javnost otvoren tri godine kasnije.
Vrhovčevu je zamisao u punom smislu ostvario jedan od njegovih nasljednika, zagrebački nadbiskup kardinal Juraj Haulik, sredinom 19. stoljeća. Prema njegovim uputama i zahtjevima park su oblikovali bečki majstori: građevinski arhitekt Franz Schücht, vrtni arhitekt Michael Sebastian Riedl, voditelj građevinskih radova Leopold Phillipp, kipar Josip Kassmann, autor vitraja za poznatu Švicarsku kuću Anton Kothgasser i glavni vrtlar Franjo Serafin Korbler. Nakon Haulikove smrti 1869. postupno su nestali brojni vidikovci, paviljoni, kolibe, odmorišta, kipovi, vrtovi i druge znamenitosti staroga Maksimira.
Potkraj 18. stoljeća u Maksimiru je osnovan i zvjerinjak, zapravo veći lovački park. Godine 1925. na Labuđem je otoku, usred prvoga maksimirskog jezera, utemeljen današnji Zoološki vrt. Prvi zoološki vrt u ovom dijelu Europe osnovan je baš u Zagrebu neposrednom zaslugom građevinskog inženjera Mije Filipovića kojem je zagrebački gradonačelnik Vjekoslav Heinzel povjerio uređivanje maksimirskog parka.
Uz južni rub maksimirskog parka smješten je stadion “Maksimir” – kultno mjesto zagrebačkog i hrvatskog sporta, prvenstveno nogometa. Prvi je stadion na tom mjestu sagrađen prije gotovo stotinu godina – 1912. Zahvaljujući mnogobrojnim međunarodnim nogometnim utakmicama i drugim velikim sportskim priredbama, što su ovdje održavani tijekom niza desetljeća, ime Maksimira pročulo se i daleko izvan granica naše zemlje.
Područje Maksimira uključeno je u granice Grada Zagreba tek 1902. No, zahvaljujući čvrstim, već davno uspostavljenim funkcionalnim vezama, ono se vrlo brzo integrira u gradski sklop.
U razdoblju od 1945. do 1952. glavnina područja današnje gradske četvrti čini tadašnji III. gradski rajon. No, neki se dijelovi današnjeg Maksimira tijekom toga razdoblja tek postupno pripajaju Gradu Zagrebu. Tako 1947. dijelom gradskog podrčja postaje prostor tadašnjeg Mjesnog narodnog odbora Bukovečki treći brijeg. Dvije godine kasnije isto se događa i sa MNO Remete.
Godine 1952. glavnina maksimirskog područja uključena je u uži gradski prostor pod upravom Narodnog odbora Grada, a na području Remeta osnovana je jedna od perifernih gradskih općina. Godinu dana kasnije uže područje Maksimira, bez Remeta, postaje jednom od osam općina užega gradskog područja. Od 1955. Općina Maksimir obuhvaća i Remete i markuševečki dio današnje gradske četvrti Podsljeme (Šestine – Gračani – Markuševec). Sedam godina kasnije toj se općini priključuje i dotadašnja samostalna općina Zagrebačka Dubrava. Nakon ukidanja općina 1967. cijelo područje današnje četvrti Maksimir dio je Grada Zagreba kao jedinstvene općine. Od 1974. to je područje u sastavu Općine Maksimir kojoj pripada i prostor Markuševca i okolnih naselja. Općina je prestala postojati 31. prosinca 1990. Nešto više od tri godine nakon toga ukinute su i mjesne zajednice kojih je na području današnje gradske četvrti Maksimir bilo jedanaest: Bukovac, “Dinko Šimunović”, Dobri Dol, Dotrščina, “Eugen Kvaternik”, Kozjak, Maksimir, Maksimirska naselja, Mašićeva, Remete i Ružmarinka. Gradskoj četvrti Maksimir pripada i mali dio područja nekadašnje Mjesne zajednice Gupčeva zvijezda (dio ulice Kameniti stol).
(Izvor: zagreb.hr)