Zašto baš Bukovac? Povratak u srednjovjekovna vremena

Bukovačka cesta proteže se od Remeta na sjeveru sve do Maksimirske ceste na jugu, a obuhvaća čak 412 kućnih brojeva. Zbog svoje duljine, Bukovačka cesta zahvaća čak četiri mjesna odbora.

Krećemo od kućnog broja 1, tj. od same Maksimirske ceste. Kućni brojevi od 1 do 27 pripadaju mjesnom odboru Mašićeva, brojevi 2-153A pripadaju Maksimir, a mjesnom odboru Dobri Dol pripada samo jedan kućni broj – 37. Drugi dio Bukovačke ceste, onaj gornji dio, pripada mjesnom odboru Remete – i to od kućnog broja 140 do 412.

Bukovačka cesta je dobila ime po negdašnjem selu i kaptolskom posjedu koji je nosio naziv – Bukovac.

Kako se Kaptol odnosio prema svojim posjedima?

Vlasnici kaptolskih imanja su bili mnogi: od kanonika i biskupa, do dominikanaca, franjevaca, prebendara, cisterita i ostalih. Oni najimućniji, pravi veleposjednici, bili su naravno biskup i Kaptol, a granice svojih posjeda šire sve do kraja 15. i početka 16. stoljeća, kada se njihovi posjedi počinju smanjivati jer su neki posjedi pali u turske ruke, no do tada su pristizali veliki prihodi iz tih smjerova.

Svojim su posjedima upravljali biskupi sa svojim činovnicima i službenicima, ili bi ih pak dali na feudalno korištenje određenim pojedincima ili nižim plemićima koji su onda imali određene obveze prema biskupu. Osim vojničke dužnosti, morali su davati desetinu i plaćati godišnji namet. Na onim imanjima kojima su upravljali sami biskupi živjeli su podložnici koji su ih obrađivali, i koji su isto imali određene obveze prema biskupu, a bile su dvije vrste podložnika – kunovnjaci i koloni. Obje su skupine morali snositi teške dužnosti poput davanja desetine, kunovine i darova u prirodninama tri puta godišnje.

U neka starija vremena biskupi su na svojim imanjima imali i robove koji su bili u još težem položaju od kunovnjaka i kolona. Naime, biskup je robove mogao prodavati i darovati. Tereti robovima su postajali sve nesnosniji, pa su se tako podignuli protiv Kaptola tražeći da ih izjednači s podložnicima, što Kaptol i čini 1326. godine, kada svetošimunski robovi postaju podložnici.

Ogromne prihode koje je biskup dobivao putem svojih posjeda koristio je za potrebe stolne crkve, ali i na uzdržavanje i školovanje svećenstva te uzdržavanje biskupskog grada, službenika i posluge.

Početkom 14. stoljeća kaptolski se posjedi povećavaju kraljevim darom, i to u podnožju Zagrebačke gore. Neka su imanja u blizini Zagreba bila podijeljena na manje cjeline, tzv. predije, te su dodijeljena nekim kanonicima, dok su ostali posjedi bili zajedničko dobro cijelog Kaptola. Zajedničkim posjedima upravljao je sam Kaptol, ili bi ih dao na uživanje pojedinim svjetovnjacima ili svećenicima, te je u 14. stoljeću najveći dio posjeda bio u feudu.

Na takvim su posjedima živjeli podložnici kojima je Kaptol dao zemlju na obrađivanje, a oni su na velikom zajedničkom kaptolskom imanju koristili nešto zemljišta kao svoje, te su od njega plaćali posebnu daću u kunskim kožama, po čemu su i dobili ime – kunovnjaci. Osim navedene kunovine, Kaptolu su određena davanja plaćali i u novcu, te su tri puta godišnje donosili darove u prirodninama.

Kanonici su i imali udio u podjeli općih prihoda od zajedničkih posjeda s Kaptolom, ali su imali i koristi od vlastite zemlje. Podložnici na njihovim posjedima su imali iste obveze kao što su imali podložnici prema svojim gospodarima, a radili su različite poslove na zemlji, te su tri puta godišnje donosili darove u obliku prirodnina, ali su davali i određeni dio svakog prihoda.

Također, Kanonici su imali i svoje majure, vinograde i mlinove od kojih su im pristizali prihodi. Majuri su se nalazili sjeverno od kaptolskih vrata, dok su mlinovi bili smješteni na rukavcu potoka Medveščak. Kaptol je svoje mlinove imao na istočnoj strani Nove Vesi i potoku Trnavi na kojima su radili mlinari, a od mlinova je Kaptol također imao iznimno dobre prihode.

Fotografije: licegrada.media