Iako već neko vrijeme ne krasi vizuru Maksimirske ceste, Kupica je bistro čija je jedinstvena slika još uvijek potpuno živa. Vjerujemo da ćete se složiti s nama – birtiju poput Kupice teško je bilo gdje drugdje naći.
Osim što je riječ o bistrou koji je na istoj lokaciji radio punih 70 godina, teško je zaboraviti one primamljive mirise koji su iz njega dozivali slučajne prolaznike. Toplo pečenje, prepoznatljv miris tek skuhanog graha, sočna, mekana bučnica, samo su neke od delicija domaće kuhinje koju ste mogli kušati u Kupici.
A u skladu s gastronomskom ponudom, domaća atmosfera i purgerski štih krasili su i interijer omiljene nam birtije u kojoj je uvijek bila prisutna očaravajuća toplina ambijenta. Možda zbog drveta po kojem je bila prepoznatljiva ili pak, tradicionalnih instrumenata na kojima se često znalo zasvirati, uz neizbježan gemišt. Svemu navedenom svakako je doprinijelo i uvijek opušteno i dobro raspoloženo društvo okupljeno u Kupici ili ispred nje (ako ste i vi sami ponekad slučajno zalutali u njihovu feštu, znate o čemu pišemo 😀 ) .
No, izuzev arhaičenog purgerskog duha kojim je odisala, Kupica je bila jedinstvena po još nečemu – o ovom svojevrsnom simbolu Maksimirske ceste 2012. godine snimljen je dokumentarac! Film redatelja Marija Vrbančića u 64 minute prikazuje zbog čega su se gosti uvijek vraćali u Kupicu, a jedan od njih savršeno oslikava zbog čega je ovaj mali bistro bio tako poseban:
‘Kupica je sve što Europa nema, a ima Zagreb’,