Nakon provale i pustošenja Tatara 1242. godine, grad se podiže od nule, a središte naseljavanja postaje brdo Gradec. Prije 1242. godine, cijeli prostor tadašnjeg Gradeca bio je rezerviran isključivo za kraljevsku i županijsku upravu, zbog čega izgradnja građanskog naselja nije bila moguća, barem prije navedene godine, no sve se mijenja nakon proglašenja Gradeca slobodnim i kraljevskim gradom poveljom Zlatna bula.
Od svjetovnih zgrada u gradu koji je nastajao, uglavnom se grade obične građanske kuće, većinom drvene prizemnice, a palača (veće zidane kuće) je jako malo. Bilo je i kuća zidanih od cigle i kamena, ali i takvih kojima je donji dio bio zidan, gornji je bio drven. Kuće su se uglavnom pokrivale slamom, daščicama, šindrom ili crijepom.
Kuće su svojom širom stranom, s drvenim prizemnim hodnikom, poput trijema, gledale u dvorište, a užom stranom na ulicu. Bilo je različitih veličina kuća, jer su i zemljišta na kojima su građene bila različita. Zemljišta su se zvala dvor ili kurija, a kuća je mogla biti sagrađena na cijelom opsegu dvora (tri četvrtine, polovini, četvrtini, osmini, i drugim dijelovima i kombinacijama te mjere).
Danas se teško može utvrditi kolika je bila stvarna veličina jednog dvora, tek okvirno možemo pretpostaviti da je dvor imao oko 600 četvornih metara (27 metara duljine i 22 širine). Na tom je prostoru stajala i kuća, kao i gospodarske zgrade s dvorištem.
Najveći broj kuća bio je u veličini jedne četvrtine, ili pak jedne osmine te površine, a prema tadašnjim mjerama, najveći kućni prostor iznosio je 120 lakata u duljinu te 96 lakata u širinu, a najmanji prostor 15 lakata u duljinu, te 12 u širinu.
U kuće se ulazilo uglavnom iz dvorišta kroz natkriveni hodnik (trijem), dok je u prednjem dijelu bila velika zajednička soba, a kraj nje je bila manja spavaonica. U svakoj je kući bila i nadsvođena kuhinja s kaminom, a ispod kuće je bio podrum (u podrum se ulazilo iz dvorišta). Podrumi su bili zidani, ili bi bili samo iskopani te obloženi daskama i gredama.
Po dvorištu su se nalazile staje, gospodarske zgrade, svinjci, bunari, nužnik, a često i krušne peći. Također, u dvorištu su se prokopavali kanali za otjecajne vode, a za kištnicu, što se slijevala s krovova, morali su između kuća ostavljati velike slobodne prostore kako bi voda mogla otjecati na ulicu.
Kuće su uglavnom bile građene od drveta (hrastovina ili jelovina) kojeg su građani kupovali i dobavljali iz šuma zagrebačkog Kaptola, ili pak dopremali iz Kranjske (putem rijeke Save).
Veličine kuće je popisivala općina, a prema veličini kućnog prostora (tj. kurije), gradska je općina građanima u periodu od 14. do 16. stoljeća izračunavala visinu poreza. Za čitavu kuriju porez je godišnje iznosio 300 denara, za polovicu 150, za četvrtinu 75 a za osminu 38 denara. Ako građani nisu mogli namiriti te visoke iznose, općina bi im oduzela posjede koje bi kasnije prodavala ili darovala. Novcem od prodaje i nameta općina je namirivala svoje potrebe i godišnje obveze prema kralju (godišnji kraljevski cenzus).
Pravi zagrebački građani su se nazivali plemenitašima, i to zbog privilegija koje im je podijelio kralj Bela, a koje su bile izjednačene s plemićkim povlasticama. Plemićke kuće su se nazivale dvorima. Nazivom kuća, domus, određivale su se redovito u ta vremena kuće onih koji su bili samo stanovnici grada i nisu imali građansko pravo – ti se nisu smatrali plemenitima, pa su im domovi imali skromniji naziv.
Osim jednostavnih i skromnih građanskih kuća, ili pak dvorova, znatno rjeđe se grade i reprezentativnije zidane kuće koje nose naziv palače. Palače se spominju već u 13. stoljeću, pa i ban Stjepan posjeduje u to vrijeme palaču u gradu. U istom se periodu spominje i palača bana Mikca, tj. njegovih sinova, koja se nalazila u južnom dijelu Gradeca. Kasnije, u 14. stoljeću, točnije 1335. godine, po osobitoj želji kralja Karla Roberta, podiže se i kraljevski dvor.